lidija-vuletic-eudven

Lidija Vuletić

Retko kad imam priliku da upoznam nekog ko je toliko svestran, ko me oduševi na društvenim mrežama, a onda prevaziđe sva moja očekivanja kada se upoznamo uživo tj. preko podkasta. Lidija je jedna od tih osoba. Toliko hrabrosti i energije se ne viđa često.  Gluma i pevanje su oduvek bile njene ljubavi, pa je uz sva obeshrabrivanja, sa samo 23 godine osnovala školu mjuizikla Eudven, u vreme kada je ovaj format skoro potpuno nepoznat u našoj zemlji. Ali tu je tek početak priče… Apsolutno sam sigurna da ćete uživati u ovom interjuu.

powered by Sounder

Da biste osvojili Lidijin edukativni program za decu od 3-9 godina, treba da napišete svoj odgovor, u komentarima na dnu stranice, na pitanje: Koja je omiljena aktivnost koju radite porodično? Šta je to što oni najviše vole da rade zajedno sa vama?

Pozdrav svima i dobro došli u još jednu epizodu podkasta Vreme je za vas. Moja današnja gošća je Lidija.

Nikolina: Lidija je pre svega, odnosno, ne znam kako bih te predstavila zato što radiš svašta nešto i u suštini, meni si nekako došla u fokus kada sam skontala da si kreirala online kurs za javni nastup. Ali, tvoja priča počinje mnogo, mnogo ranije i kompetna priča mi je jako interesantna i zbog toga sam te pozvala da je podeliš sa nama, odnosno, sa mnom i sa mojim slušaocima. Hvala ti još jednom i dobro došla.

Lidija: Hvala puno na pozivu. Baš mi je drago da sam tu. Ja volim da pričam o preduzetništvu jer sam preduzetnica, da kažem, celog svog radnog veka koji i nije toliko dug, sad će 6 godina da radim, ali od samog početka sam presuzetnica. Radila sam i u različitim firmama uporedo al’ negde sebe smatram preduzetnikom od samog početka. I na to sam vrlo ponosna i onda volim i o tome i da pričam jer volim da motivišem sve one koji se boje da se upute u preduzetništvo i sve one koji nisu sigurni da li bi trebalo ili ne bi trebalo, a negde u dubini srca znaju da bi trebalo, da im pokažem da to stvarno može bez obzira na uslove i na različite trenutke i greške koje se dese na tom putu i usput na putu do uspeha, da tako kažemo.

Nikolina: E dobro. A za početak bih volela da nam kažeš, u stvari, ja uvek volim da kažem koje si škole završila, to mi onako smešno zvuči, zato što nekako više volim da rekonstruišemo celu od početka zato što mnogi ljudi se danas pitaju šta je to što mogu da rade online. Ne shvataju, u stvari nikako da shvate da mnoge stvari koje su radili od tamo petnaeste, šesnaeste, devetnaeste godine, mogu da se iskoriste bukvalno i da se prenesu u online svet.

Formalno obrazovanje

Lidija: Jeste. Jeste, to je tako. Ja ne volim puno o tome da pričam jer je moj put tako čudan, da tako kažem, jer ja sam išla u matematičku gimnaziju kao dete, jer su mi roditelji fizičari, oboje i uvek sam mislila da je to nešto čime se ja nikad neću baviti, u smislu matematika jeste bila moja ljubavu srednjoj školi ali je mene ta gimnazija nekako izmorila i ja sam tad shvatila da je to nešto čime ja nikad ne želim da se bavim. iI onda se desilo da ja u stavri deo svog preduzetničkog puta finansiram kroz časove matematike. Tako se namestilo i to je veliki deo mog puta I ako retko o tome pričam. Ja sam posle matematičke, želela samo da potpuno promenim svoj put, znači da potpuno promenim ono što radim i kada sam gledala fakultete koje bih upisivala FON je delovao kao nešto što je sušta suprotnost matematičkoj gimnaziji i nešto gde ću ja moći potpuno da solobodim taj neki drugi deo sebe, znači, kreativnost i te neke menadžerske sposobnosti, ljubav prema ljudima, rad sa ljudima itd. I ja sam zato upisala FON. Jer kao student FON-a ja moram da priznam da ni u ludilu nisam zamišljala da će ovako moj život da izgleda i iskreno, FON nije uslov da se postane preduzetnik. Čak, na žalost, jako puno ljudi koji FON završe počnu da se bave nekim dobrim poslovima u nekim velikim firmama i nikad ni ne postanu preduzetnici. Jer je fakultet takav da jako lako zaposliti se posle njega i da je jako lako u stvari doći do nekih kontakata i nekih mreža ljudi da se radi u nekim lepim firmama, u Telenoru, Ideji itd. Ja sam i FON gledala kao mesto gde ja samo želim da steknem različita iskustva jer sam ja nepronađena, da tako kažem. I posle gimnazije i posle FON-a i za vreme fakulteta sam ja sebe tražila i evo i dalje, moram da kažem, da se ja i dalje negde tražim i na fakultetu sam bila član svega što je bilo moguće da se učlanim. I debatnog kluba i studentskog časopisa i fotografskog tima i tima koji piše i tima koji ide na predstave i studentske organizacije. Sve gde sam mogla da budem ja sam bila, samo da se pronađem i nisam se pronašla. I sredinom fakulteta, kada sam shvatila da ja stvarno pokušavam sve živo i neživo, ja sam tada krenula i u srednju muzičku školu.

Muzička škola

Osnovnu sam završila dosta ranije a srednju sam upisala za vreme fakulteta, za vreme studija i tada sam upisala solo pevanje kao moju najveću ljubav pevanje. U stvari, istina je da je moja najveća ljubav uvek bio mjuzikl ali to je nešto što u Srbiji ne postoji, pogotovo ne postoje školice za to i solo pevanje je bila neka, da kažem, najpametnija zamena za to što ja volim. I ja sam se iskreno nadala da ću tamo da se pronađem ali je to tek bio onako totalni fjasko jer solo pevanje apsolutno nije ono što ja želim jer, i ako je to pevanje, to je statično pevanje i nije ni približno ono što sam ja zamislila, da sam ja super kreativna i bacam se po sceni i vrištim i skačem i ne znam šta.

Prva škola mjuzikla

Takođe, za vreme studija, jedan Francuz, on se zove Žan, je dole na Dorćolu otvorio školicu mjuzikla kao prvu i da kažem jedinu, sem moje, školicu mjuzikla u Srbiji za odrasle. I ja sam se tu odmah prijavila i to je prvi pravi okidač koji je promenio moj pogled na svet i na to da ja i mogu da se pronađem negde nekako. I ako to školica nije davala mogućnosti ni za kakvu karijeru, ni za kakvo bavljenje mjuziklima. Dala mi je nekakav vetar u leđa da ja mogu da tražim taj svoj put i da ja vidim šta je to što ja volim, jer je on otvorio vrata mogućnostima mjuzikla u Srbiji. I ja sam tada počela da sanjam o svemu što mjuzikl donosi pa sam čak planirala da upišem i master studije u Americi, da to bude mjuzikl žanr, pa sam gledala da upišem ipak u Beču jer to u Americi nije toliko jednostavno. Pa sam ja čak upoznala jednu sjajnu Amerikanku koja je htela da me priprema i koja je rekla da sam ja talentovana, da bih ja trebala to da radim itd. I ja sam se sa njom i pripremala prilično dugo dok nisam shvatila šta u stvari znači baviti se mjuziklom u Americi, da to znači hiljade i hiljade audicija, hiljade i hiljade ponavljanja iste predstave i da to opet zatvara tu moju kreativnost i ubacuje me u neku kutiju stalnog ponavljanja, što je i sve ovo ostalo što sam, da kažem, odbacila, čime želim da se bavim. I ja sam na kraju fakulteta, zapravo, fakultet sam završila potpuno nesnađena. Znači, sa svim tim različitim iskustvima i stvarima koje sam probala i koje su mi se svidele i fotografiju koje sam volela i studentskim organizacijama u kojima sam uživala i menadžerskim nekim sposobnostima koje sam naučila i mjuziklom kao glavnom stvari koje sam volela, ali bez ikakve slike čime ja zapravo mogu da se bavim sa svim tim svojim ljubavima. To je tako delovalo isključivo jedno sa drugim i nemoguće, da sam ja negde bila u fazonu, na trećoj, četvroj godini, “Ma dobro, kao kad završim FON počeću da radim u Telenoru kao svi drugi i da se nadan nekoj dobroj marketinškoj poziciji pa ću ja eto da pravim neke reklamice, ako ništa drugo, pa ću da guram pa ću da guram, ono, muziku u te reklame”. Bukvalno sam onako živela sa mišlju da je to, eto, jedino moguće i to je to.

Nikolina: Da je to jedini put. Jao, super, baš mi je drago da si ovo sve ispričala zato što ključna reč mi je ovde “nepronađena”, zato što si navela koliko stvari si probala i pokušala i opet to nije bilo to. Ali sad kad se okreneš, koje je to godine bilo? Kada si završila fakultet? Kada si počela na mjuzikl da ideš?

Lidija: Ja sam na mjuzikl krenula 2012. ili 2013. a fakultet sam završila 2015/16.

Nikolina: Dobro, to je sad već pre 5-6 godina, u stvari, jel? 5-6, ajde nema veze što se tiče fakulteta. I posle toga, kažeš, da je bila, odnosno, na kraju 4. godine si rekla kao “Daj šta daš” u fazonu, kao, neka bude i Telenor. Ali, šta se onda desilo?

Lidija: Jeste. Ja moram da kažem da sam ja imala dosta sreće i dosta upornosti. Ja sam na kraju 4. godine baš bila jako potištena. Za razliku od većine ljudi koje je jako srećno kada završi fakultet i prijavljuje se na hiljade praksi, ovo, ono, ja nisam to radila. Ja sam gledala, gledala, gledala, znači živela nas na Infostudu od jutra do mraka i tražila različite prakse i šta god videla, ono u fazonu “Mene to ne interesuje, ja ne želim to da radim!”. Čak sam bila jedna od najdosadnijih. Mi smo imali na fakultetu često, to se zvao Bussines Speed Daiting gde dođu ljudi iz različitih firmi i onda mi imamo po 5 minuta sa svima njima da razgovaramo i da ih pitamo pitanja. Pošto smo mi još uvek studenti i ne znaju kako ti poslovi izgledaju, tako da vidimo čime bi smo se bavili. Ja sam bila jedna od najupornijih na tim Speed daiting-zima, znači svaki koji se organizovao, ja bih bila prva koja je čekala da uleti i već su me znali iz nekih firmi kao dosadnjakovića koji postavlja, ono, hiljadu pitanja. Jer sam ja tako željno tražila da mi neko kaže “Nemoj, posao je super kreativan. Moj posao je strava, dođi da radiš kod nas!”. To mi nikad niko nije rekao. Čak sam se u jednom momentu, sa jednom ženom, iz Loreala, da kažem, skoro i posvađala jer je ona iz marketinškog tima i meni je delovalo kao strava, šminka, moda, marketing, vrh. I kad sam je pitala “Pa dobro, šta vi radite?” i ona mi kaže “Pa, kao, analitiku”. I reko’ “Pa kako analitiku? Ma neee, vi ste marketing tim!” i ona kaže “Pa znam, ali jel si videla nekad reklame iz Loreala, to su svetske reklame, znači urađene su negde na svetskom tržištu, samo su kod nas prebačene, prevedene?”. Pogotovo tad, kada drušvene mreže nisu bile u fokusu, to je tako izgledalo. Znači, oni su radili analitike, angažovali bi neku marketinsšku agenciju za neke sitne, eto neke prevode i eto, to je to. I ja sam bila, ono, na ivici suza, pa kao, “Ne, vi ste mi bili poslednja opcija, ja bih to želela da radim!”. I kada se fakultet završavao, moji su svi prijatelji već radili negde. Znači, svi su imali neku praksu i moji roditelji i moja porodica i svi koji poznajem su već dizali ogromnu frku da ću ja ostati zauvek nezaposlena. Moja mama je to zvala “zauvek sa glavom u oblacima” i “koja tako uvek ima neke nedostižne snove i neke gluposti i ne znam šta”. I ja sam tada pronašla firmu jednu, u stvari, s obzirom da sam se ja tada bavila, jurila sam ono gde rade ljudi koji se bave solo pevanjem, da vidim da li je to možda neko mesto gde bih mogla da se uguram, pronašla sam jednu predivnu ženu, ona je Finkinja, koja u Srbiji, u Kolarcu drži jedan mali operski studio koji se zove Operosa. I ona je u njega uložila, faktički, ceo svoj život. U stvari, ona je odlučila da dovede operu kakva je u Finskoj i kakva je u svetu, ovde na Balkan. Počela je u Bugarskoj i došla je ovde u Srbiju i ona je imala jedan mali tim od 4 žene, u Kolarcu gore su radile. I ja kad sam videla da ona to radi i da je to nešto drugačije od ove opere kakva je kod nas, u Srbiji, ja sam se svojski trudila da nekako upadnem kod nje nešto da radim i ona je otvorila tada poziciju za PR asistenta o čemu ja, naravno, ništa nisam znala a PR me kao takav nije ni zanimao, da budem iskrena. Ali meni je to toliko bilo važno, da ja uletim, jer sam ja imala u glavi već sliku kako ja organizujem operu u Knez Mihajlovoj, kako ja i pevam, kako ja i sviram, znači sve sam ja odjednom, kroz nju, naučila hiljade različitih stvari koje ne znam. Ja sam pripremila jednu ogromnu prezentaciju da njoj sve to predstavim, sve što ja znam. Bukvalno, sve što sam ikad na fakultetu učila i što sam igde videla, ja sam kroz tu prezentaciju spojila, da ja nju ubedim da ona mene zaposli. U suštini, ona je jedna hladna Finkinja i ona nije neko ko pokazuje emocije i ja sam došla, ja se inače malo ekcentrično oblačim, ja volim šarenu odeću i veliki nakit i to i ja sam došla ubeđena da je i ona isto taj tip. A nije. Apsolutno. Ni najmanje. Ona je ono bela košulja, crne pantalone i visoke štikle i to je to. Ona je bila šokirana mojom pojavom, što se videlo čim sam se ja pojavila. A još više činjenicom da ja brbljam sat vremena i vrtim one prezentacije. I onda mi je rekla “Jel ti baš želiš ovde da radiš?” i ja kao “Da! Ja baš želim to da radim!” i ona me je zaposlila. I ako je to half-time posao, u stvari manje od half-time i bio je plaćen nešto jako malo. Mislim, to nije, da kažem, stvarno plaćeni posao. Ja sam toliko bila srećna, ja sam toliko bila sigurna da je to sada moj put i da ja tu treba da budem. I to je već bilo pred sam kraj mog fakulteta, meni se malo odužila ta poslednja godina i ja sam rekla, ok, jaću malo da pomerim ispite i da ja do kraja fakulteta da radim tu kod nje, da se ja trudim da ja sve odradim savršeno i da ja tu ostanem zauvek, da ja tu napravim ogromnu karijeru, da ja tu i pevam i sve živo. I onda ću da završim fakultet jer, kao, kad sam već našla svoj put u suštini nije, kao, fakultet ni bitan toliko. Mislim, iako mi je ostalo jako malo ispita, nema veze, kao, to je moj put. I tako je moj put zaista počeo u radu sa njom.

Nikolina: Zvuči mi sve tako fenomenalno i uzbudljivo. Mislim, ne znam koliko je to tebi bilo… Rekla si da je možda bilo i stresno zbog okoline koja je već možda, kako da kažem, nije te možda napadala ali prosto si štčala u tom smislu što su svi, kao što si već rekla, imali posao. Ali ti sa tolikim ushićenjem pričaš o tome da meni to uopšte ne deluje kao da je tebi to strašno padalo teško. Ne znam da li sam u pravu?

Kako reaguje okolina?

Lidija: Jeste. To je stvarno bilo tako. Moje okruženje, sada već drugari iz matematičke gimnazije, koji nisu shvatali ni FON kao mogućnost, pa i drugari sa FON-a koji ne mogu u opšte da povežu operu i FON, svi su bili šokirani mojim izborima i time gde se ja nalazim i šta ja radim. A to me nije mnogo doticalo jer, kroz sve svoje izbore i na fakultetu i u srednjoj školi, društvo je uvek bilo šokirano. U stvari, ono što je zaista smetalo su mi roditelji. Oni su stvarno bili nekako jako nezadovoljni, pogotovu moja mama, ona kao fizičar i neko onako dosta analitičnog uma i koja shvata da sam ja talentovana za nešto što može da donosi pare u smislu menadžerstvo i programiranje i matematika, je šokirana bila da ja sad kao radim u nekom timu od četvoro ljudi u Kolarcu, ali kao “Ajde, nešto će od toga biti”. Na žalost, od toga stvarno nije bilo nešto specijalno ali je meni to bilo ogromno iskustvo jer podiglo je moju veru u to da može u Srbiji da se bavi nečim što nije svakidašnje, nečim što se ne viđa stalno. Takođe je rad sa stancem, a ona je Finkinja, pokazuje nam dosta, otvara ta vrata ka tome da u svetu ljudi stvari rade drugačije i da svet može da dođe ovamo i da mi možemo da odemo samo ako, mislim, da možemo da saznamo i naučimo jedni od drugih i da i ovde u Srbiji mi samo ne vidimo koliko mogućnosti postoji. A postoji jako puno. I tada, pre nego što su društvene mreže bile aktivne, a stvarno nisu, mislim, tada se Instagram uopšte nije koristio. Znači, Facebook je bio jedina stvarno društvena mreža koju su svi koristili ali i to nisu svi koristili. I FaceBook Ads kao ovakav sada, apsolutno nije postojao. I ja sam tada, na vreme, negde, shvatila kakvo to vreme nama dolazi, tj. šta je to sve moguće kada se mi ono potrudimo i gledamo manje izvan kutije. I to iskustvo mi je zato bilo dragoceno. I ja sam sa njom organizovala nekoliko nastupa na različitim mestima u Beogradu ali i u Crnoj Gori, jedan veliki letnji festival, gde sam ja videla kako izgleda to kada u Crnu Goru dođe 200-300 ljudi iz inostranstva da bi gledalo operu koju mi organizujemo i kako može da se zaradi čak i u Herceg Novom, na Kanli kuli, na kojoj ne postoji ono spisak sedenja i ništa. I da mi možemo od svega toga da napravimo nešto što je stvarno “wow” i da dođu neverovatno, ono, sređeni direktori velikih firmi u inostranstvu. Upoznala sam direktorku Nesle, celokupnog Nesle-a, koja je došla na tu operu u Kanli kuli i sedela na kamenu u Crnoj Gori i bila sam u fazonu “Ok, stvarno sve može!”. I stvarno, kada se utka ljubav i vrednost i rad može da se uspe. I to prvo iskustvo je zbog toga bilo stvarno dragoceno. I ono čemu sam ja beskrajno zahvalna  je tome, što sam ja tamo imala jako lošeg menadžera, jer Finkinja nije bila meni glavna nadređena. Da. Ja sam imala jako lošu menadžerku, koja je bila jako neprijatna i koja je negde bila najveći razlog zbog kod sam ja počela da gleda da odem odatle, da ja tamo više ne radim. I sada sam beskrajno zahvalna na tome, jer da ona nije bila takva ja možda nikada odande ne bih otišla i pitanje je šta bih ja i kako bih i kada ja uradila. Ali, s obzirom da je stvarno bilo jako teško ići na posao i jako stresno, ona je znala da govori ružne reči, da se dere na mene itd., ja sam negde počela da sanjam o tome šta bih ja drugo mogla da radim. I tu sam se vratila, negde, back on track, na staru onu temu “gde ću ja, šta ću?” i prijavljivala sam se za neke prakse u Telenoru, u Lorealu, u tako nekim firmama jer tu su radili moji prijatelji, ljudi koji su išli sa mnom na fakultet i oni su već završavali neke prakse i u Telenoru je bukvalno malo falilo, ja sam bila u najužem izboru, dvoje nas je ostalo, moj najbolji prijatelj i ja, malo je falilo da upadnem da ja radim i tu je sitna stvar pesudila. I ja kažem, to je tolika sreća, i ako sam ja plakala danima “Zašto me nisu izabrali? Ja sam se toliko trudila!”, realnost je da bi i to totalno promenilo moj put. I u stvari, tek kad sam odbijena na toj poziciji, koja je delovala kao nešto što bih možda mogla da radim, sam ja sela i rekla “Ok, ti moraš sebi da napraviš nešto! Da ti nešto sebi smisliš čime ćeš ti da se baviš jer, ko zna koliko će da te odbijaju i ko zna zbog kolikih sitnih gluposti ti nećeš dobiti posao koji si htela. I šta ako ti dobiješ otkaz? Itd.” I ja sam tad napravila jedan genijalan plan, mislim, ja sam imala 23 godine i stvarno ništa nisam znala. Ja sam tad isplanirala, pošto sam živela sama, živela sam u stanu iznajmnjenom, ja sam isplanirala da u tom stanu dolaze ljudi koji će da plaćaju 200, 300, 500 dinara dolazak i ja sam imala svoju klavijaturu gde ćemo mi da sedimo i da pravimo mjuzikle. I da će to da bude tako 10-15 amatera kao što sam ja, da ćemo mi zajedno da učimo, pevamo, sviramo, đuskamo, skačemo po stanu, da ćemo mi da napravimo neku ubitačnu predstavu jer ćemo mi svi biti, jelte, jako zagriženi, talentovani, ozbilni, itd. i da će mo mi tu predstavu da plasiramo u pozorištu na Terazijama u nekom trenutku i da imamo od toga milione i živimo kao carevi. To je meni sa 23 godine delovalo kao jedan fenomenalan razrađeni plan. To je moj plan i to je to. I kada sam mami, naravno, predstavila svoj plan ona je bila duboko šokirana i rekla mi je “Stvarno Lidija, nisi plesala u životu” a ja kao “Ne, ne, ja ću da nađem osobu koja je plesala”. Ne, ja sam to isplanirala i to je to. I moj tata koji je onako dosta od mame racionalniji i uvek je, trudio se da bude duboka podrška i da bude tu za nas, on je rekao “Dobro, ako ti to tako želiš. Samo, eto, obećaj nam da ćeš da se prijavljuješ i dalje na druge poslove dok neki posao ne dobiješ, a ti ovo možeš da radiš, da pokreneš, da počneš, mi smo tu ako ti treba neka pomoć”. I ja sam tad momka imala jednog sa kojim sam dosta ozboljno bila i koji je isto bio jako šokiran. Isto FON-ovac ali je odlučio da mi bude podrška i mi smo u stanu ono Googlali kako da pokrenemo, gde da krenemo, gde da tražimo ljude, za početak, jer sam ja negde imala te kontakte iz školice mjuzikla, pa malo iz muzičke škole pa, kao, ovde sam iskopala dvoje, ovde jednog, pa šta ćemo, kako ćemo. Pa kao, još nas je malo. Pa smo onda pričali o tome da mi radimo Jadnike prvo, mislim najteži mnjuzikl na svetu, ali ne, ne, ja sam to sve super isplanirala.

Erste Superste

I meni je onda jedna prijateljica, pošto sam ja stvarno bila sigurna da će to da uspe i to je, da kažem, prednost kada čovek uđe u preduzetništvo mlad, što je siguran da će da uspe svakakva glupost koja mu padne na pamet, što recimo sad tu sigurnost nemam. Ali tad sam je imala i ja sam tada svima na sva usta pričala kako ću ja to da pokrenem, da će to da uspe, da će da ide super. I baš zbog toga što sam ja tako otvoreno, entuzijastično pričala o toj totalno glupoj ideji meni je jedna prijateljica poslala link, Erste Superste je tada možda bila druga generacija da je to postojalo. Znači, još je bio da kažem testni period tog fenomenalnog konkursa i kao “Prijavi se!”. I ja rekoh “Ma jeste, ma daj, kao, sad baš! Mislim, jeste moja ideja super ali, mislim, ljudi, zašto bi to banka finasirala? Budimo ozbiljni!”. I moj tata tu kaže, u stvari, on je tu negde i taj moj momak su bili glas razuma, koji su rekli “Dobro, ako ti u to veruješ i ti to želiš, ti ćeš se prijaviti. A ako ne želiš, ti nećeš”. I reko’ “Ajde!”. I sad, tu je ono bilo klasično nećkanje, oću, neću, šta da napišem, kako da ja sad to opišem, kako da ja to objasnim. Jer drugo je kad čovek priča a drugo je kad to ukuca u malo polje kućicu, kao “pevamo kod kuće”. Mislim, ne zvuči toliko ozbiljno. I ja kad sam se prijavila na Superste valjda sam ja došla, onako istražila i smislila i napisala kao opciju B, opciju C. Ja sam se baš onako potrudila kao “Ako mi to ne bi mogli u stanu, mi ćemo u nekom kafiću. Ako ne budemo mogli Jadnike, mi ćemo Briljantin. Znači, sve sam ja to kao isplanirala. I meni su oni poslali mail, ne znam kako oni sad rade, ali oni su tada imali mentore koji su podržavali ljude koji su na početku tog konkursa. Tada je jedan od mentora meni posao mail kako je ideja jako dobra ali oni bi voleli da ja izmenim, da to u stvari bude školica mjuzikla. Znači, da to ne bude amaterska grupa mjuzikla koja se radi kod kuće, nego da bude amaterska škola mjuzikla, znači samo taj deo da promenim i da vidim kako bih ja razmišljala na tu temu. I to je meni, onako, otvorilo oči, malo onako pogled, da to može možda da bude stvarno školica. I ja sam to onda napravila opet neki plan, koji, naravno, nije se na kraju realizovao takav ali ja sam tu napravila onako drugačiju formaciju kako bi ta ideja izgledala i prošla sam konkurs Superste-a, tj. taj prvi krug. Oni su moju ideju prihvatili i onda je tu bilo glasanje, jurenje glasova itd. I ja sam i glasove dobila, jer smo, mislim, satima mogu o tome da pričam. Ja sam sedela na svom FaceBook profilu i svima koje imam slala. Pa sam na maminom FaceBook profilu slala “Molim vas glasajte za moju ćerku. Glasajte za moju ćerku!”, pa na sestrinom, pa na tatinom. Znači, ja sam bukvalno, dve nedelje je bilo glasanje, ja sam 2 nedelje od jutra do mraka krala ljudima FaceBook profile, jer je to bila jedina društvena mreža i slala “Glasajte, glasajte, glasajte, glasajte…” i dobila sam tada Superste, to je bilo 200.000 dinara, znači oko 1500 Eura, tada je isto bilo, ne znam koliko je sada ali ista je vrednost bila. I tek kada sam dobila novac, sam ja shvatila koliko je to jedna ozbiljna priča. I onda me je onako uhvatila frka da ja u stvari ništa o tome ne znam. Da. Panika. I tada je onako počelo moja preduzetnička edukacija, u stvari, taj momenat gde nema nazad. Znači, to je ono što ja treba i želim da radim i simpatično je što sam ja, u stvari, faktički par dana pre nego što sam dobila Superste, dobila i svoj prvi posao. Znači, ja sam dobila posao u kompaniji Vurth i dobila sam jako dobru platu i pošto sam roditeljima obećala da ću raditi gde dobijem posao, ja sam u Vurth-u počela da radim 19. januara a školu sam otvorila 30. januara. I ja sam bukvalno počela paralelno sa dva posla, paralelno da se razvijam preduzetnički i da razvijam svoju, tada je delovalo, možda karijeru u nekoj drugoj firmi, zato što, eto, za svaki slučaj.

Nikolina: Neverovatno! Znači u Vurth-u si počela da radiš na kojoj poziciji?

Lidija: Ja sam u Vurth-u radila, ta se pozicija zove Biznis Asistent. To je osoba koja menja pozicije i prođe kroz više različitih pozicija u firmi. Znači, ja sam bila 2 meseca asistent generalnog direktora, pa 2 meseca asistent direktora prodaje, pa 2 meseca sam bila, u stvari više od 2 meseca sam bila u cenovnoj politici. Znači negde sam radila cene, distributere, itd. 

Nikolina: Dobro. I to je bilo onako, mislim, da se nije desilo to što se desilo sa Erste bankom, super što si to spomenula isto zato što je to odlučujući momenat kada ti, u stvari, konačno dobijaš potvrdu da je ta tvoja ideja dobra. Do sada je uvek bilo ono, kao, odbili su te zbog toga i toga, ili nisi došla zbog toga i toga. A ovo je, koliko god si ti to sa uzbuđenjem objašnjavala i pričala, dobro je što si tada, u tom momentu registrovala da to stvarno može da bude jedna dobra priča. Ali, ovo mi je neverovatno da si… A koliko si dugo onda radila, zvanično, u Vurth-u?

Lidija: Ja sam u Wurthu radila malo manje od godinu dana i odmah posle Wurtha sam radila i u drugim firmama. Ja sam u kompaniji posle toga radila još skoro 3 godine. Znači, ja sam skoro pa, u stvari, ja sam 4 godine radila uporedo full-time posao od 9 do 5 i uporedo školicu mjuzikla koja je stvarno ozbiljno rasla. Menjala je svoje tokove, svašta se nešto promenilo i desilo ali, da kažem, 4, 4 i po godine sam ja radila paralelno 2 posla. 

Nikolina: Da, to je sigurno iscrpljujuće. Mislim, ne mogu to ni da zamislim u suštini ali ti si tada bila devojka, jel tako? U suštini, nisi imala neke druge obaveze sem, mislim “sem”, ta dva posla. Ovo je bila preduzetnička priča a ovo odgovoran posao, naravno. Ali tako nekad se kockice sklope da prosto ne možeš da veruješ. Neki ljudi bi možda čak i odustali od jednog, znači, izabrali bi samo jedno ali predpostavljam da si ti bila realna u celoj priči i shvatala da ti treba i neko stalno primanje dok ne vidiš kako će i šta će da se desi sa školicom. A kako sada školica funkcioniše?

Lidija: Sada je zbog korone situacija onako malo čudna. Pre korone školica je funkcionisala stvarno jako dobro. Svašta se nešto izdešavalo na mom putu i to je onako, preduzetništvo je jedna velika škola i ja kažem, jedan veliki test upornosti i mogućnosti što se tiče mentalnih sposobnosti jednog preduzetnika, jer je bila stvarno gomila, gomila trenutaka u kojima bi, ja kažem, svaka normalna osoba odustala i rekla “Ovo, ne više, ne može!”. Ja nisam… Sve bih izmenila i dalje je uvek meni u glavi, sve bih uradila i novo i drugačije i iz početka samo da se školica održi. I pre 2 godine se pokazalo, prvi put, školica sad postoji 5 i po godina, prvi put pre 2 godine se pokazalo koliko školica ima veliku mogućnost, jer sam ja u nekom trenutku počela da radim s decom, pa je ta školica za decu više rasla nego školica za odrasle. I u jednom trenutku sam imala 65 učenika što je bio ogroman skok jer sam pre toga imala, recimo, dvadesetak, tridesetak odraslih i 12, 13 dece. U jednoj godini je bio samo skok na 60tak i te godine sam ja toliko bila srećna zbog tog skoka da sam rekla sebi “Ok, sad je vreme i za neku novinu, za nešto novo i za nešto bolje još” i tada sam organizovala dečji festival, letnji. Bilo je 8 mjuzikl predstava i bilo je skoro 1000 ljudi koji su došli da gledaju i to je bilo, onako, moj muž uvek kaže da je to najmagičnija stvar na kojoj je on ikada bio u životu. Da je to mesto, koje je toliko bilo sa neverovatnom energijom. Toliko je bilo prelepo. To su bili ljudi koji su ostali bez teksta, ljudi koji su plakali. To stvarno je bilo fenomenalno i te naredne godine, znači posle festivala, on je bio u junu 2019. 2020. sam ja planirala mnogo veći festival, naravno i 2019. na 2020. mi smo imali preko 120 đaka. Znači, škola je toliko skočila i pokazala se snaga svega toga što sam ja do tada radila, pokazalo se koliko je vrednosti uloženo, koliko ljudi veruju, koliko ljudi žele, koliko dece je željno da se razvija na tri polja, koliko je tih roditelja koji su spremni da ulože u svoje dete, na taj način, drugačije od svega što postoji kod nas. I stvarno je bilo neverovatno videti da mi imamo 120 đaka. Meni je to bilo… Ja i dalje sada kad razmišljam o tome, meni je to kao “Jel moguće to?”. I ja sam te godine zatrudnela, kada je bilo 120 đaka, moja trudnoća je bila dosta nezgodna, ja sam morala da ležim sve vreme, bukvalno. Rizična trudnoća od samog početka ali se nismo dali. Znači, mi smo kao tim opstali i dogovorili se da ćemo uspeti, izdražaćemo i to je to. Veliki cilj je bio veliki festival. Nekako je to ono čemu smo težili i mi imamo uvek Novogodišnju predstavu, pa te festivalske predstave na kraju i 2019., u stavri na samom kraju, u decembru, to je malo pre udara korone, smo mi imali ja mislim najveću predstavu koju smo ikada organizovali, 120 dece na sceni, tj. 120 dece u Akademiji 28 gde su oni podeljeni u grupe od 10, 15. Mislim, samo da kažem, to su mala deca. Oni većina imaju 3, 4, 5 godina. I ja trudna, gde u suštini ne bih smela baš mnogo da se krećem, sedim sa svima njima i upravljam ko je kad izašao, ko se kad vratio, ko kad šta, znači sve ono šta se dešava. I u jednom trenutku, pošto je ta predstava trajala jedno 2 sata, jer su oni ulazili, izlazili, akademija je bila prepuna ljudi, mi smo sedeli na nekim hodnicima, to je bilo…Ja sam spremila njima i bojanke i igračke i oni su doneli hranu kao da su tu 50 sati a ne 2 sata. U jednom trenutku sam ja, već onako preplavljena emocijama što to sve izgleda dobro i što su roditelji srećni i što smo mi na pola predstave uspešno, da kažem, sve to odradili i prilazim, odnosno, deca su bila u nekom hodniku raspoređena, pa su u tim nekim punktovima, ja prolazim kroz njih i meni prilazi devojčica od 3 godine, cela prljava, cela izlepljena. I ja kažem “Pa šta si to radila?” i ona kaže “A, dođi da ti pokažem našu igru!”. A oni kako su bili u Akademiji 28, znači to je i dalje predstava u toku, ja njih uvodim i izvodim, ja idem sad za njom da vidim šta se to desilo a oni su, kako su u Akademiji 28 oni stolovi, to je kao kafić u stvari, oni su uzimali šećer, onaj u kesicama prosipali na sto, ceo sto je bio onako prekriven šećerom, onda su rukama crtali po tom šećeru. Ali, pošto su shvatili da ruke nisu dovoljno zanimljive, oni su onda crtali nosom, pa bi stavljali celo lice u taj šećer i to je bilo, onako se šećer razmuljao, to je bilo lepljivo, to je bilo prljavo i na sve to, to su radila mala deca, naravno, od 3, 4, 5 godina, njima su se priključila i velika deca koja su to posmatrala kao “Jao, ovi klinci, šta rade” ali im je to onda u jendom trenutku delovalo valjda jako zanimljivo da su onda i oni krenuli. I ja sam imala od 120, recimo 80 prljave dece, gde deca puna šećera po licu, u stvari taj šećer i lickaju i ližu i skidaju i mogu da pričaju svoje glumačke uloge i da plešu i bilo šta sa punim ustima šećera. Pa sam ja onda trčala njih da obrišem, da im skinem taj šećer i to i kada sam tu veliku grupu izvela na scenu ideja je bila da poslednja grupa izađe, odradi svoje i onda da izađu svi, svih 120. I poslednju grupu sam izvela i ja stojim sa ostalih 100 dece iza scene, znači svi smo onako nagurani, kao svi tihi i ono što je nemoguće i ja sedam na pod jer već nemam snage. I ja sedam na pod i oni jedan po jedan prilaze i maze moj stomak i kao “Jao, jao bebo, evo kraja predstave, kao, nemoj da se brineš, sve je ok“. I to je stvarno onako najlepši momenat svega toga što sam čekala. Nekako sve te i ružne i nebitne stvari i bezvezne i mogućnosti da propadnemo i minusi u koje sam upadala i svađe koje sam imala zbog škole itd. nestanu u tim trenucima. Onako su “Ma stani, bre, ne smeš nikad od toga odustati!”. I tad sam rekla to i onda se desila korona.

Nikolina: Dobro, da, onda se desila korona. Ali to je onda opet presek, ondosno, momenat kada si ti trebala da povučeš i neke druge korake. Ali ova priča sa mjuziklom, odnosno, sa školicom definitivno ne treba da se zaustavi, da prestane i ja se nadam da će ona konačno uskoro da se normalizuje stanje na neki već način, nemam pojma. Znaš ono, ranije smo svi bili u fazonu valjda će ovo da prestane, a sad smo već svi kao, ajde samo nekako nešto da se desi da se reši, kako god i šta god. Toliko je i meni ono, baš mi je onako sentimentalna cela ta priča i utiče i na sve, zato što ne moraš da imaš decu da bi osetila, tj. naši slušaoci ne moraju da imaju decu da bi osetili kakvu ljubav ti daješ prema svoj toj deci. Htela sam da te pitam da li imaš pomoćnike neke? Jer mislim, zamisli, sad ja ne mogu da zamislim 120 dece i ti ih usmeravaš. Pogotovu od 3,4,5 godina. To su baš mali, mala deca.

Školica mjuzikla Eudven

Lidija: Generalno, koncept škole je od početka bio da ja ne držim časove, nego da ja plaćam ljude koji su od mene, da kažem, mnogo pametniji, koji mnogo više znaju nego ja da rade pogotovo sa odraslima a posle toga i sa decom. Ja imam profesore koji kod mene rade. Ja trenutno imam 6 profesora a bilo ih je i više kada sam radila sa odraslima. Znači, profesora glume, profesorku pevanja, profesorku plesa, to su ljudi koji se bave, recimo, profesorka plesa se bavi plesom ceo svoj život. Ja ne bih mogla da nekog učim ples s obzirom da se ne bavim ceo život plesom. Što se tiče ove neke druge pomoći, ja sam imala nekad nekakve asistente, pa su to nekad radili studenti sa mnom, nekad ne. Ono što smo mi napravili kao koncept kada je bilo 60 dece i kada smo shvatili da ja ne mogu da budem na svakom času, a pre toga sam bila. I tad sam bila na svakom ali se dešavalo da ne mogu da stignem jer su bila paralelno. Jer ja na 4 lokacije radim i nekada je paralelno npr. baš danas je Žarkovo, ja ne mogu da se podelim na dva dela. I ja sam uvela, mi to zovemo devojčice, u stvari mi smo uveli studentkinje koje žele da rade sa decom, žele da se edukuju da vide kako sve to izgleda i koje rade sa profesorima na časovima, u smislu, one su tu ispomoć i profesori nikad nisu sami, uvek imaju te devojčice sa sobom. Sa svakim profesorom, odnosno, na svakoj lokaciji je jedna od njih i one se igraju sa decom, čuvaju decu, pomažu jer jako se često desi da na jednom času, npr. u grupi od 10 bude jedno dete koje nešto kenjka, nije raspoloženo, spava mu se, plače, ovo, ono. I profesor ne može ni u ludilu da celu grupu ostavi i bavi se tim jednim detetom i onda one tu uleću, gde su one pomoć i pripomoć i one poveziju to da svi uvek učestvuju, da pomognu deci koja bi izašla i piškila, koja bi plakala, koja bi zvala mame, itd. Da. I onda i na predstavama su one sve tu sa nama plus svi profesori, plus za festival i za predstavu ja uvek unajmim još ljudi. Znači, to su ili prijateljice tih devojaka ili moje prijateljice ili, recimo, devojke sa učiteljskog fakulteta, devojke sa pedagogije, devojke koje se bave plesom. Znači, ko god je zainteresovan da sa nama radi i dalje tu. Ja jedino ne puštam, u suštini, roditelje da budu s nama što, recimo, druge školice rade jer ja mislim da roditelj treba da gleda svoje dete iz publike i da nije cilj da sedi s nama iza scene. Mislim, prosto nema to iskustvo. Tako da uglavnom, ja roditelje stvarno ne zovem da nam pomognu sem kad baš zagusti. Mislim, recimo, kad smo išli negde napolje i kad smo imali čas napolju onda bude tu i po neki roditelj, ali generalno su to te, naši profesori, naše devojčice, to je uvek moj suprug, moja najbolja prijateljica, moja sestra. Znači, to je onako sad već imamo uigran tim ljudi koji evo već 5 godina uvek nešto pomaže, pripomaže, jer uvek postoji tu i neka različita logistika. Recimo, moj suprug je to, u Akademiji 28, bio bodygard, u stvari nije puštao decu da izađu, da istrče, on je kao stajao strašan i on je 2 sata stajao strašan. Do te mere da su deca vikala “Lidija je udata za onog strašnog čiku!”. Kao, da, da, to je on. 

Nikolina: Jao, pa to je baš jedna ozbiljna priča. Ja tek sada, kako otkrivaš deo po deo, znaš, imamo tendenciju svi da neke stvari podrazumevamo. Sad ti kad pričaš o tome da imaš školicu, meni je od starta u glavi bilo da ti držiš časove. Tek posle čujem, imamo 4 školice, pa 6 profesora, pa svašta nešto i to je baš jedna ozbiljna organizacija i ti dođeš tu kao svašta nešto ali kao i menadžer. Da li prepoznaješ tu negde svoju ulogu, odnosno, koliko ti je kad se vratiš u sve te neke poslove, odnosno, u vremena kada si radila na različitim nekim poslovima, koliko su ti te neke veštine sada, odnosno, koliko ti pomažu da sve to koordiniraš? Mislim, to je jedna ozbiljna priča pogotovu kada je u pitanju festival.

Lidija: Jeste. Puno je posla ali moram da priznam da ja i dalje nemam dobro razvijene te veštine menadžerisanja, da kažem. Naravno, ja dugo sad već vodim tim. Znači, ja imam ljude koji su jako dugo kod mene u timu i ja imam jedan divan lojalan tim i stvarno sam beskrajno zahvalna ljudima koji sa mnom rade. Ali i dalje jako puno moram da učim, što se tiče vođenja tima. Jer sam počela rano i bila sam mlada i ja sam inače plahovite naravi i jako emocionalna i znam i da planem, znam i da se rasplačem, znam i da skičim od sreće, znam i da pričam više nego što bi trebalo. I to je možda najveća škola koju sam ja prošla kroz Eugen da upoznam sebe, u stvari to kako ja komuniciram i koliko je biti menadžer i biti šef jedan jako težak posao i težak zadatak. I iskreno, sve ostale stvari, koje sam ja kroz školu uradila, od svih vrsta marketinga, znači i FaceBook reklame i Instagram reklame i Google reklame i pravljenje sajta, znači, od svega toga do napisanih, ja sam napisala sad preko 20-30 predstava za decu i pesmica i počela sam i da komponujem sa svojim profesorkama i da pravim kostimografije, scenografije. Znači, sve sve te stvari nisu ni blizu teške kao vođenje jednog tima. Toliko to zahteva mnogo veću dozu sigurnosti u sebe, volje, strpljenja, rada na sebi stalnog, kontrole sebe, svojih emocija, svojih reči, svojih ispada, svega živog i sigurna sam da nikada u životu, čak da radim u najvećim firmama na najboljim pozicijama, ne bih to ovako naučila kao kroz svoj posao, gde sam ja, negde, jako puno grešila, jako puno padala, jako puno gluposti pravila. E sad kad pomislim stvari koje sam radila, pogotovu tada u početku gde bi se ja i posvađala sa svojim profesorima i znala da kažem jako ružne stvari i znala da se rasplačem na pola sastanka i da odem, itd., znači to su neke stvari koje normalno sad kad ih izgovorim zvuče kao “Brate, dal si ti normalna? Jel moguće da se neko tako ponaša?”. Moguće je! Zato što je jako teško i pogotovo kada je do neke ideje jako stalo a meni je mnogo bilo stalo i imala sam neke svoje želje i ciljeve i svašta nešto i onda, čim bi neko došao i rekao “Pa, ne može to tako” ja bih odmah skočila u odbranu. Znači, to je kao divlja životinja, bukvalno, u odbranu svog “Moje, moje, moje” i jako treba puno rada na sebi da se shvati da ne postoji “moje”, da je tim tim, da mi ipak sarađujemo. I mislim da nisam ni na pola puta da stvarno to naučim, da je to nešto na čemu ja i dalje dosta radim i dosta padam i dosta se dižem i dosta pokušavam i dosta se trudim i to je najvažniji zadatak u preduzetništvu. Jer deljenje posla i rad u timu je, u stvari, jedini put ka zapravo velikom uspehu i to je nešto što je najteže.

Nikolina: Verujem ti. I potpuno te razumem. Mislim da je ovo tema za poseban podkast. To kad još malo ti prođeš još neko iskustvo, mislim da će to biti idealna prilika da pričamo o tome. Jasno mi je zašto kažeš, uopšte komunikacija sa različitim tipovima ljudi koji imaju različita iskustva, navike i sve, jako kompleksno i jako komlikovano i složeno a pri tom nekom je prirodno da može da uspostavi komunikaciju sa svima i da ono spusti loptu, da smiri tenziju, itd., a nekom to mnogo teže ide. Meni isto vrlo teško, pogotovo kad imaš jako visoke standarde i kad ti znaš da to tako može i to tako treba. Znaš. Ili da, ako neko ne daje 100% ili ti misliš da ne daje 100%. Tako da, nećemo više o tome pričati ali mislim da je jako važna tema, pogotovo za preduzetnike, taj timski rad je ono i menadžerske sposobnosti, odnosno, liderske kako bi pre možda ih nazvali, to je nešto gde i sama mnogo učim i mnogo padam i tako idem, ali ne odustajem. Mislim, drugačije ne vredi. Ajde sada da odemo na priču šta se dešava kada se desila korona, odnosno, tog momenta kad ti shvataš da prosto školica više ne može da funkcioniše kao što je do tada.

Lidija: Mi smo, sredinom februara, negde postali svesni da će nešto da se desi. Tada se već onako huškalo i šuškalo i ljudi koji kod mene rade rade i u drugim nekim školicama jer, prosto, to je, takva im je karijera i kada sam ih pitala šta druge školice rade, kako se ponašaju, svi su se ponašali sasvim normalno, kao da se ništa neće desiti. Ali meni je tada, ne znam da li je to možda neka, trudnički instinkt, ne znam šta je bilo u meni, me je uverilo da će stvarno nešto da se desi. I ja sam tad već počela, da kažem, da zastrašujem svoje profesore tj. svoj tim da će nešto da se desi i da mi moramo da nađemo opciju B. I mi smo već tada, krajem februara, počeli da razmišljamo šta nam je činiti u slučaju da nas zatvore. Naravno, mi ni u ludilu nismo mislili da će to ovoliko da traje, mi smo mislili da će to zatvaranje da traje mesec, dva i da kada se vratimo bićemo tik pred festival i da ćemo imati ogroman problem jer deca nisu pripremljena. I mi smo, u stvari, zbog toga digli ogromnu paniku i frku, šta ćemo i kako ćemo i krenuli da smišljamo šta je naša opcija za dalje. S obzirom da je meni tad već trudnoća bila onako poodmakla i ja sam bila 6. mesec i nisam smela iz kreveta da se pomerim, ja sam njima rekla da opcija rada napolju ne deluje moguća jer nikad nismo radili napolju i da to sada krene bez mene, nisam sigurna dal je moguće i da je jedina mogućnost da mi sednemo i napravimo nešto online. Online školica mjuzikla je nešto što ja oduvek želim i oduvek znam da je nemoguće. Mislim, na sve načine na koje sam negde gledala kako bismo to uspeli, nijedan način nije delovao realan. I svi moji profesori su sa mnom prošli hiljadu puta tu temu. Jer sam ja dugo sad već u marketingu, na društvenim mrežama i uopšte marketingu online kao takvom i znam da online čovek može mnogo više da se proširi nego offline i oduvek tražim taj neki put i nema ga. Mislim, nekao je sve to delovalo suvo. Prosto mi je delovalo da će brend da mi propadne ako mi napravimo neki online školicu, da nije to to. Ali tad u tom trenutku saterani u čošak, mi smo sastančili jako često i bukvalno ono sve vijuge koje postoje u našim mozgićima su se upalile i mi smo osmislili prvi mesec online školice mjuzikla. I ja sam profesore saterala u ćošak, bukvalno i rekla “Vi morate sada to da sednete i da snimite pre nego što oni nas zatvore”. I mi smo prve časove školice mjuzikla snimali u jednoj sali bukvalno 10. marta, znači pre nego što su nas zatvorili, pre nego što je sve ugašeno. I kada smo krenuli da snimamo, delovalo je da je to to. Znači, to što smo snimili će biti jedino potrebno i s obzirom da je meni najteža stvar vraćanje para roditeljima, pošto oni plaćaju u napred članarinu, kada su već platili mart, ja sam morala njima da obezbedim nešto što će do kraja marta da pokrije tu članarinu koju su oni platili i u kranjem, da pokrije plate mojim profesorima, jer oni žive od tih plata. I mi smo tu školicu mjuzikla online stvarno fenomenalno uradili. I ja kad sam videla kako smo mi to odradili iz tih nemogućih uslova, znači, brzinski, ja trudna, nemamo salu, radimo telefonom, znači, sve smo ono na neverovatno jedan brzo efikasan način uradili, roditelji su bili oduševljeni. Znači, od 120 dece, 118 roditelja je odslušalo taj prvi deo online škole mjuzikla. I mi smo mart izgurali. I pred kraj marta, kada sam shvatila da se neće ni u aprilu škola otvoriti, ja sam rekla “Sad ćemo da udarimo još jedan mesec online škole, pa šta na Bog da!”, I stvarno smo seli i osmislili. Tada smo prve pesme komponovali. Znači, stvarno smo napravili program koji je neverovatan. Ja sad kad kažem tako nešto nema. Stvarno. Jedan neverovatan program ali urađeno u amaterskim uslovima jer smo tad svi već bili zatvoreni u kuće i svaki profesor je snimao od svoje kuće. Znači, svako je snimao svoj deo od svoje kuće i slali su jedno drugima da bi se povezali jer je to jedan povezani program. I mi smo u aprilu imali, ja mislim 35 ili 40 đaka koji su kupili online program što je dovelo do toga da ja mogu da platim profesore i april i mogu da platim porez i april. I ja ne moram da ugasim firmu i ne moram da brinem oko toga jer sam ja već bila na korak do porođaja i bila je već frka šta ćemo, kako ćemo, ne smem tek tako da ugasim firmu, ne znam šta da radim. I mi smo pokrili troškove online školom i april i maj. I ceo maj smo radili online i svi su ti đaci ostali i mi smo se dogovorili da u junu snimimo predstavu napolju. I mi smo se sa svom tom online decom našli i izašli napolje, u parku smo jednom snimali predstavicu. To je jedan skoro pa neuspešan projekat, ta predstavica nikad nije gotova, još uvek radimo na njoj, teško je snimljena, nije lepo editovana, itd. Mislim, to je sad priča za sebe. Ali mi smo stvarno sve to odradili i ja sam dva dana pred porođaj snimala sa decom napolju predstavu i prošla kroz ceo program koji smo radili online i videla koliko je to bio, u stvari, jedan uspešan projekat. I to je, kako je školica opstala, taj prvi udar korone. Ono šta nas je posle zadesilo je mnogo bilo strašnije jer je bilo neočekivano. U stvari, ja sam bila sigurna, mislim, svi smo bili sigurni da će u septembru sve da krene da radi normalno a nije. U septembru, kada sam upisala decu, bilo je mnogo manje upisane dece nego predhodne godine, čak i manje nego one pre, bilo je možda 40tak dece upisano, ali sam ja rekla “Nema veze! Radimo. Samo da radimo”. Ali smo u novebru opet zatvorili, jer su deca dolazila pa ne dođu, pa se roditelji uplaše pa ih povuku, pa meni grupa od 10toro bude u stvari grupa od dvoje. I nismo radili do marta i sad smo u martu krenuli opet da radimo i opet da radimo uživo. Dece je još manje. Situacija stvarno nije sjajna ali ja mislim da je važno da se radi, kako-tako, smao da se radi i da će u jednom trenutku da se vrati samo sve na staro. I to je neki prvi deo moje borbe sa koronom. Da.
Drugi deo je, kada se sve to desilo, ja sam kada sam zatrudnela isplanirala da ću da zaposlim osobu koja će da preuzme školicu od septembra, u stvari, taj moj posao, da bi ja sa bebom mogla mnogo više da budem, a ta će osoba da radi ove neke radne stvari koje sam ja radila, znači, kontakti sa roditeljima, komunikacija, marketing, odlasci na časove, pisanje predstave, itd. Ja sam u januaru i zaposlila 2 devojke koje su došle da rade i koje sam ja obučavala do marta. U martu, kada je počela korona, ja jednostavno njih više nisam mogla da plaćam i one više nisu radile. I čitav moj plan koji je bio savršeno iskrojen, za “kad se ja porodim” je pao u vodu. I s obzirom da je tad sve bilo na nestabilnim nogama, ja sam rekla “Ok, sad ćeš da se porodiš, da rodiš dete i mesec dana da budeš uz bebu, a kad prođe tih mesec dana da sedneš i da smišljaš šta i kako”. I za vreme te online škole, kada smo mi to radili i bili od kuće i to, ja sam… U suštini moja trudnoća je bila takva da sam ja od 2. meseca do 8. nisam izašla iz kreveta. Znači, nisam skoro, to što sam otišla na tu predstavu i to je to. I pred kraj 8. meseca mene popuste kontrakcije, znači, sve što je trebalo tada da krene u stvari tad i dođe leto. I ja osetim ogroman nagon da nešto radim jer sam ja sve vreme ležala. I sad, odjednom, ja mogu ali nemam šta da radim jer su svi zatvoreni, svi su zaključani i to i ja sam tad, tad sam bila kod Vere Stevanović Ludus na mentorskom programu, u stvari, nisam na mentorkom nego kurs sam uzela i konsultacije i to i ja njoj kažem “Vera, ja ne znam šta da radim. Ja postavljam na onom Instagramu po ceo dan, pa ubiće me ovi roditelji. Nije normalna. Nema škola I zaista ne znam šta ću sa sobom. I meni Vera kaože, pa kao “Ti često pričaš o preduzetništvu. U stvari, ti stalno pričaš o preduzetništvu. I što ne bi pričala preko društvenih mreža o preduzetništvu?”. Ja rekoh “Ma daj. Ma glupo mi je, ma ne znam. Htela sam ja to uvek ali sad kao u 8. mesecu, mislim stvarno ono, nije idealan trenutak!”. Ali, negde je meni, da kažem i bilo toliko dosadno i toliko sam bila puna energije da rekoh “Ajde, šta, do porođaja mogu malo da se igram”. To je stvarno tako bilo, da se ja malo igram. I ja sam pokrenula to i uredila da to bude preduzetnička stranica i da se napravi mini e-book o preduzetništvu. Znači, to je bio cilj. Kao i uvek u preduzetništvu stvari nikad nisu onakve kao što ih planiramo i tada sam ja već dosta znala o marketingu i videla sam da ta stranica ne ide tim tokom koji sam ja htela i ljudi su se tada raspitivali puno, jer sam ja pričala o svemu pa i o javnom govoru. I o komunikaciji, itd. I kad sam ja videla da ljude to zanima ja sam rekla “O, pa kao, možda bi vredelo na tu temu pričati ali ti je sad već porođaj bio jako blizu” i ja sam rekla, dobro, mislim, o tom, po tom. I stvarno, prvih mesec dana sa bebom ja nisam radila ništa. Znači, ni za školu, ni za taj profil, ni za šta i posvetila sam se samo bebi i sebi i tome da ja odmorim i da se vratim u normalu. I kada je prošlo mesec dana, već je bila onako drama, to je već bio avgust, šta ćemo sa školicom, hoćemo da upisujemo, hoćemo da pokrećemo. Nismo pojma imali kakva je situacija i šta nas čeka. I ja sam onda rekla suprugu “Pa, što ja ne bih probala nešto i sa tim drugim profilom?”. I on kaže “Ti imaš malu bebu. Budi toga svesna da to…”. Ali ja sam jako aktivna i ja sam jako željna, ljudi vole vreme za sebe. Moj suprug uvek kaže “Žene vole da idu kod manikira, kod frizera, da se mackaju kremama, ti voliš da radiš”. I ja stvarno volim. To je vreme za mene. Dosta ljudi mi je reklo kako sam ja sebična majka, jer sam ja radila sa malom bebom. Ali ja onda uvek kažem koliko žena kada se porodi sede i drndaju Instagram po ceo dan? Jer je to normalno. Znači, ja dojim bebu, ona spava X sati na meni, ja ne mogu da se pomerim. Ja ne mogu, u suštini, da radim ništa, to nije ni vreme, jedino kad dete ima 2-3 godine pa se sad sa njim igra i komunicira. Drugo je kad je beba jako mala, u tim pauzama uglavnom se drnda Instagram. Znači skroluje se, gleda se, priča se sa drugarima i to. A kada sam već na Instagramu što ne bih na njega nešto pametno i postavljala. Znači, meni je to bila neka logika i ja sam, u stvari, to krenula tako da radim. Znači, ja dojim bebu i spavam kad mi se spava a kad je ona na meni i kada ona na meni leži i spava, ja kreiram postove, ja pravim objave i postavljam na taj preduzetnički profil. I kad sam imala oko 500-600 followera, znači stvarno malo, sam ja tada videla da su ljudi stvarno zainteresovani za javni govor i za to koliko ja o tome znam i koliko sam ja prošla u radu sa odraslima i sa decom kroz borbu sa tremom itd. I tada je bila ta neka prva bubica, napraviti online kurs javnog govora, odnosno, govora pred kamerama. I tad sam ja krenula i na taj put paralelno sa školicom, gde sam snimila online kurs, naravno uz ogromnu podršku supruga koji je i čuvao bebu i pomagao i to. Ja kažem uvek, u početku sam se ja samo sa bebom snimala, znači, nju u maramu ili nju u nosiljku i tako sam se snimala jer ja uvek guram tu priču da čovek treba da se snima svakako, najbitnije je šta priča nego kako izgleda i da sam čekala da smršam i da mi se opere kosa i da mi se sredi lice i sve ostalo što je trudnoća donela i porođaj, nikad ne bih to počela. Ali ja sam i to počela. I kada se školica u novembru zatvorila, što se na žalost, stvarno na veliku nesreću desilo jer, kao što sam rekla, deca posle nisu dolazila, ja sam se tad samo tome posvetila. Ja sam 4 meseca radila na tome i na kraju novembra ili početkom decembra sam i plasirala kurs Online kurs govora pred kamerama i krenula i tim putem. I sada imam 65 ljudi je kupilo kurs i Reels izazov, imam i mentorski program na kojiem imam 5 devojaka. Onako dosta ozbiljno se i time bavim. A od marta je krenula i školica ponovo, a i beba je porasla pa je sve pune ruke posla sa svih strana. 

Nikolina: I vreme polako prolazi. Da. Ali, pre nego što smo počele da snimamo, ja sam ti rekla da je meni kliknulo najviše, mislim, ja sam bvidela šta radiš i na Instagramu itd. i tek u nekom momentu kad nisi objavljivala ništa, neke privatne stvari. I onda si nešto, jedan post je bio na temu porođaja ili bebe, ili ne znam, nešto si spomenula u tom kontekstu i onda sam ja skontala “Čekaj, kao šta? Ona ima bebu!”. I ako sam se posle setila, odnosno, za vreme intershipa, devojka koja je kod tebe radila praksu, ona mi je rekla da si trudna ali sam ja to negde smetnula, uopšte nisam registrovala. I onda mi je to bilo “Čoveče, pa ona se snima svaki dan za Instagram!”. Ne u negativnom smislu, nego i pored bebe i pored svega toga što radi, pa kao ne mogu da verujem. Znaš. I potpuno mi je jasno na šta misliš kad kažeš, pošto sam ja taj deo prošla isto, imala sam troje beba, sada su oni već svi porasli, najmlađi je već 3 i po godine ali ta faza dojenja i rada mi je apsolutno, ono, druga Nikolina. Tako da mi je to skroz poznato i jasno mi je kako to funkcioniše, pogotovo, to kada si ti rekla da si tek u 8. mesecu došla u neko notrmalno stanje da možeš da funkcionišeš pa te je puklo ono sve. Ali mi je stvarno fenomenalno sve ovo, priča. Mislim, tvoja priča dosadašnja je kao da si živela 200 godina, razumeš. A sve se desilo, ono tipa, u 10 godina, možda ni toliko. Tako da, mislim da imamo još mnogo, mnogo stvari, ja sam ono i zatečena i iznenađena sam mnogim stavrima koje si ti sad ispričala ali mi je jako drago što jesi i super mi je što si to tako iskreno i otvoreno i rekla, o svim izazovima i o školi i o tvojim navikama, o izazovima koje nosi preduzetništvo sa sobom i sve, sve, sve to. I imam osećaj da bi smo mogle da pričamo, odnosno, da  ti postavljam pitanja još jedno 3 sata ali s obzirom da gledamo da bude negde oko sat vremena svaka epizoda, ja mislim da smo za sada dovoljno informacija podelile. Ali bih volela samo još za kraj da kažemo, pošto u svakoj epizodi imamo i jedan poklon, u ovoj će to biti, šta smo rekli? Online kurs za decu, jel tako? Mislim da će roditelji koji su poslušali ovu epizodu biti osuševljeni sa celom pričom, odnosno, sa poklonom. To je u stvari jedan edukativni program za decu od 3-8, 9 godina, jel tako? I da biste učestvovali u nagradnoj igri, treba da odgovorite na pitanje: Koja je omiljena aktivnost koju radite porodično? Znači, ono što radite sa decom, šta je to što oni najviše vole da rade zajedno sa vama? Odgovore pišete na  stranici https://www.nikolinaandric.com/339, znači 339. epizoda. I meni ništa drugo ne preostaje nego da se zahvalim Lidiji još jednom na svemu ovom što je ispričala i podelila sa nama, na vremenu koje je odvojila, njenom surpugu koji je sa bebicom, nadam se da je sve dobro. Čula  sam u pozadini malo nešto da se čuje ali nije tvoja beba, jel da, nego komšijska verovatno. Hvala ti još jednom, stvarno od srca.

Lidija: Nema na čemu. Hvala tebi puno na pozivu. Ja samo da jednom kažem jednu poruku ljudima, za snimanje na društvenim mrežama. Kada se snimamo dva minuta dnevno, dva minuta dnevno, izađemo na stori i snimamo nešto, to ljudima deluje kao da smo mi ceo dan tu za njih. A to je samo 2 minuta od naših 24 sata. Svako može da odvoji to vreme, svako može da osmisli priču 2 minuta, a to šta ostavi kao utisak i to što ti imaš utisak da se ja svaki dan snimam, da sam ja stalno tu i da sam ja stalno tu za ljude, to je 2 minuta dnevno. Mojih 2 minuta ja odvojim, to je stvarno ništa a ogroman uticaj ima na brend, pogotovo na lični brend i na preduzetništvo kao takvo. Hvala ti puno na pozivu. Ja isto bih mogla, ja sam ti još na početku rekla, ja bih mogla ceo dan da pričam bez prestanka. I ja kažem, da dan ima 50 sati i ja bih pričala stalno i snimala bih za YouTube i podkaste i ne znam šta. I baš volim ovako da razgovaram sa nekim ko voli da priča o preduzetništvu i koga, u stvari ljudi slušaju, jer mislim da preduzetnici uče od preduzetnika i ja sam poslušala gomilu podkasta što strani, što domaći preduzetnici pričali i snimali i to je veliki vetar u leđa i velika podrška. I stvarno je divna stvar koju radiš jer je jako, jako bitna, pogotovo  kod nas na prostorima.

Nikolina: Odlično. Jeste. Ja bih se potpuno složila sa tobom i sigurna sam da je ovo tvoja priča i ceo naš intervju je bio vrlo inspirativan i motivišući za naše slušaoce. Pozdrav svima i vidimo se, odnosno, ne vidimo se nego se čujemo sledećeg utorka. Ćao!

Linkovi iz ove epizode: